"Omanórôko opyno va'erâ" (tetâ mba'e mombe'urâ)

"Si está muerto debe pedar" (cuento popular)

Mombe'uha: Domingo Aguilera Narrador: Domingo Aguilera
   Ka'aguy pa'ûme, jahupytývo tuicháva yvype, oî peteî ykua kakuaa, opaite tymba ka'aguy hoy'uha. Upéinte, peteî ko'ême, ahy'o sorópe osapukái sapy'a jaguarete ha he'i:    En medio del bosque, al alcanzar un gran valle, hay una gran naciente de agua, de donde bebían todos los animales del bosque. De pronto, un día, el jaguar gritó a garganta llena:
– Ko'águi che añóntema hay'úta ko'ápe, che mba'éma ko ykua. – Desde ahora sólo yo beberé aquí, ya es mío este manantial.
   Upete guive, hapicha ka'aguy kuéra ndojavéiva upe y rembe'ýpe. Jaguarete katu, pyhareve asajévo, katuete oguejy upépe hoy'u.    Desde esa vez, sus semejantes del bosque ya no se acercaban al agua. El jaguar sin embargo, al fin de la mañana, siempre bajaba allí a beber.
   Upéi peteî árape, oguejy jeývo jaguarete, ojuhu ityai pe y ha oî pypore upe ijerérehe. Oma'ê ma'ê upérupi ha ohecháma katu ka'i kuéra oguejy hague hoy'u ijykuápe ra'e.    Después un día, cuando el jaguar bajaba nuevamente, encontró el agua turbia y había pisadas alrededor. Miraba por allí y ya vió a los monos que habían bajado a beber a su manantial.
   "Ko'âvape amokasôta" he'i jaguarete ha opyta omanguea hese kuéra yvyraguýpe. Upe árape ndoguejýi ni peteî ka'i y rembe'ýpe.    "Atraparé a éstos" dijo el jaguar y quedó espiándoles desde bajo un árbol. Ese día no bajó ni un solo mono a la costa del agua.
   Upémarô, aremi ndohovéi avei jaguarete ykuápe, ha upe aja ojepy'amongeta mba'éicha pa ka'i kuéra oitýta ivokópe.    Por eso, por algún tiempo el jaguar no iba al manantial, y mientras eso pensaba cómo echar a los monos en su saco.
   Peteî pyhareve asaje jaguarete oguejy jey, ha pe ykua rapépe oho oñeno, ojepysopaite, ku omanoitéramo guáicha. "Oñemo'aguîvo chehegui, apóta hi'ári kuéra", he'i ijupe ha oñemongete.    Una media mañana el jaguar volvió a bajar, y camino a ese manantial se acostó, se extendió por completo, como si hubiera muerto. "Cuando se acerquen, les saltaré encima", se dijo a sí mismo y se hizo del dormido.
   Upéi oguahê ka'i kuéra, ombiriki joa oúvo, ha ohechávo ojepyso jaguarete hína upépe, he'i peteîva:    Después llegaron los monos, que venían ruidosamente, y cuando le vieron al jaguar allí acostado, uno de ellos dijo:
– Ma'ê, omanómbo tapicha jaguarete ápe ra'e. – Mirad, había sido que murió el pobre jaguar aquí.
   Ojere mombyrymínte voi chugui ka'i kuéra, ojere jere hese hikuái. Upéi oja'imie peteî ka'i kuña ha opoko hese: ojapysaka jaguarete py'árehe, ohendu haguâ naipytuhêipa.    Los monos se desviaban lejos de él, daban vueltas y vueltas a su alrededor. Luego una mona se acercó más y le tocó: acercó su oído al pecho del jaguar, para oír su respiración.
   Oñandúvo upéa "omanóva", ojokoite ipytu, ha he'i ipy'ápe: "Aha'arôta oñembojapa hikuái, apo haguâ hi'ári kuéra". Upe aja mokôiha ka'i ojapysaka hye, itî, ha ijapysárehe. Jaguarete katu itáicha okirirî.    Al sentir eso "el muerto", contuvo su respiración, y pensó: "Esperaré a que se acerquen todos, para saltar sobre ellos". Cuando eso un segundo mono escuchaba su vientre, su nariz, y su oído. El jaguar permanecía silencioso como piedra.
   Upévo oja avei ijypýpe ka'i ipiâivéva ha osapukái:    En eso se acerca también un mono huidizo y gritó:
– Péa nomanói, péa nomanói! –he'i ndaje–, oimérô añete omano ningo, opyno va'erâ. – ¡Éste no está muerto, no está muerto! –decía–, si acaso es cierto que está muerto, debe pedar.
   Ohendúvo upéa, oña'a jaguarete, ha... puuu puuuuu! opyno.    Al oír eso, el jaguar se esfuerza, y... ¡puuu puuuuu! lanzó un pedo.
   Upémarô oja ka'i ruvicha ha he'i ta'ýra kuérape:    Ocurrido eso se acerca el mono jefe y dijo a sus vástagos:
– Peipokua ha peipukua, ha jagueraha japoi chugui ko ka'aguy yvate, hetaite oîhápe guasu'i, tovy'ami hikuái ohechávo omanoha jaguarete. Upépe jajoráta chugui ikupy sâ. – Aten sus manos y pies, y lo llevaremos a dejar a la altura de este bosque, donde hay muchos venaditos, que se alegren ellos al ver que murió el jaguar. Allí le desataremos sus patas.
   Ohekýi ysypo ka'i ruvicha, ha oipykua ha ojuru jokua rire jaguaretépe, oko'i hese hikuái ha ogueraha mombyry chupe upégui.    El mono jefe obtuvo unas lianas, y luego de atar las patas y el hocico del jaguar, se esforzaron y le llevaron lejos de ese lugar.
   Mombyry porâ ogueraha rire hikuái, he'i ka'i ruvicha ta'ýra kuérape:    Luego que ellos le llevaran bien lejos, el mono jefe dijo a sus monos:
– Pemboguejy ko ñu perôme, japytu'umi ko ahê rymbágui. – Bájenle en este campo abierto, descansemos de este animal del diablo.
   Ha jaguarete oimo'â ojoráta chupe hikuái ra'e, omanóma guive ha'e. Ha oitývo chupe ka'i umía yvýpe, opoíma pýgui hikuái, ha opyta jaguarete upépe, ojejokua hápe. Mavave ndojasevéima hese ojora haguâ chupe ipykuaha.    Y el jaguar creyó que le iban a desatar, ya que estaba muerto él. Y cuando le dejaron caer al suelo, se lanzaron a correr, y quedó el jaguar allí, todo atado. Ya nadie quería acercarse para desatarle sus patas.
   Upe ára guive, ka'i kuéra rupi, maymáva ka'aguygua oja joa hoy'u jey upe yvu resatî porâme.    Desde ese día, gracias a los monos, los habitantes del bosque se acercaban a beber de nuevo al manantial cristalino.
 
Fuente: [AgD1:22-23]. Traducido al español por Manuel F. Fernández - © www.guaranirenda.com - 2002

Péva mboyvegua - Página anterior Péva riregua - Página siguiente

Inicio ] Historia ] Fonología ] Gramática ] Antología ] Dichos ] Fotografías ] Enlaces ] Autores ]